"Završiću našu priču s jednim ‘moglo je biti, ali nije’. I ko zna, kroz par godina kad sretnemo se, pričaćemo o nama kroz šalu, možda, mada ni jednom ni drugom neće biti smešno u dubini duša. A onda jednog jutra shvatićeš kao i ja da oni što se bude na drugoj strani kreveta nisu mi. I više neće biti smešno, već tužno. Nedostajaće mi ona tvoja druga strana mene da upotpuni mozaik moje životne priče."

-Đ. Balašević (via ludojedna)

"Osudio sam je na ljubav sa mnom, bez prigovora i bez šanse na pomilovanje. Osim, možda, poneki poljubac u vrat, tu i tamo. Bila je baš onakva kakvu sam oduvijek htio, pametna budala. Pametna za druge stvari, budala da izabere mene…"


elenijas:

Ako dovoljno zelis ♡
#Balasevic
"The reason that I want to be alone, is I’m tired of all the things that went wrong that would’ve went right if I had did ‘em on my own."

-Nas (via kushandwizdom)

koja uzivancija :)

Anonymous said: i am soooo in love with you :$

that’s nice :)

20.08.2014.

Sjedim sam i razmišljam. Pokušavam da sto šezdeset i pet dana smjestim u ove riječi. Možda i posljednje riječi o tebi. 
Pustio sam sebi našu pjesmu. Uz nju pustio i suze. One muške najteže. Nije mi to u opisu ali plačem, kao malo dijete. Nakon tri minute i četrdeset pet sekundi, osmijeh. Najiskreniji osmijeh ikada. Najiskreniji. Kojim riječima da opišem najbolju stvar koja mi se desila otkako živim. Kako da iskažem svoju sreću sjećajući se svih prelijepih trenutaka koji su me pratili dok si bila tu. Od prvih pogleda i susreta, od prve pjesme i gomile pogleda sa svih strana koji su posmatrali našu sreću. Niko nije bio sretniji od nas. Od prvih drhtaja, crvene ruže i boce ‘Jegera’, do naše lampe koja ne radi, klupe kraj rijeke, parole izvinjenja, oprosta. Bili smo mi, i bili smo stvarni. Itekako. Pamtiću sve to i s osmijehom se sjećati svake riječi, poljupca i zagrljaja. Ovog zagrljaja večeras ponajviše. I tog zidića ispred Prve gimnazije i svakog drhtavog koraka na putu kući. I pogleda mojih drugova koji iščekuju da čuju šta je bilo s nama. Bilo je drugovi moji. I bilo je prelijepo. Sve ovo vrijeme ni u jednom trenutku nisam bio ničiji, samo njen. Više nego svoj. Ona isto tako misli. I drugovi moji, uvijek će da bude tu na jednom posebnom mjestu, samo nemojte više pitati za nju. Moram biti jak, obećo’ sam joj da hoću. Rekla je da će i ona biti dobro. Nadam se da hoće. I neću reći ‘nikad’, i to obećavam. Ako nisam već, evo sad pišem da jesam.
Sve je bilo protiv nas, to znaš. I vrijeme, i ljudi, i ovaj grad. I priče, i snovi, i ciljevi. Sve. A mi nismo mogli protiv svih. Ako zaboravim sve naše, pucajte me. Odmah. Nikad u životu i nikad ovako, vjeruj mi.
Hvala ti pile moje. Pišem evo iako sam rekao da neću. Moram.
Ponosan sam na tebe, na nas. Na onu ‘kocku’ koju smo bacili jedno drugom večeras s nadom u bolje sutra, u nove pobjede. Ponosan sam na zadnji zagljaj. Samo budi dobro, i onda ću biti i ja. Možda, nekad, u bolje vrijeme, na boljem mjestu. Mi.
Sjedim sam i razmišljam..